Pablo Neruda (1904-1973)
ODA VETRU
/fragmenti/
Idući putem,
sretoh vetar,
pozdravih ga i rekoh
učtivo:
"Radujem se
što si najzad
postao vidljiv,
tako ćemo popričati."
Neumorni je
zaigrao, krenuo lišće,
otresao svojim smehom
prašinu s mojih đonova
/.../
Poljubih mu skute,
kao kralju neba,
uvih se u njegovu zastavu
od nebesne svile
i rekoh:
vladaru ili druže,
niti, kruno il' ptico,
ne znam ko si, ali
jedno od tebe tražim,
nemoj se prodati.
Voda se prodala,
na vodovodu,
u pustinji
sam video
kako iz cevi
nestaju poslednje kapi
i svet siroti, narod
kako hoda žedan
posrćući po pesku.
/.../
Ne, vetre,
nemoj se prodati,
ne dozvoli da ti
kanale prokopaju
u cevi te uguraju,
da te zatvore,
komprimiraju,
pretvore te u pilule,
u bocu strpaju,
pazi se!
Zovni me
kada ti zatrebam,
ja sam pesnik, sin
sirotinje, otac, stric
/.../
zato postojiš,
vetre,
pusti da te udišu,
ne okivaj se,
ne veruj nikom
ko dođe autom
da te ispituje,
mani ih se,
podsmehni im se,
šešir im oduvaj,
ne prihvataj
njihove predloge,
hodajmo zajedno
igrajući svetom,
obarajući
cvetove jabuka,
ulazeći na prozore,
zviždeći pesmice
jučerašnje i današnje
/.../
hajdemo tamo
gde ima cveća,
novog proleća
i jednim naletom vetra
i pesme
razdelimo cveće,
plodove i mirise,
vazduh
sutrašnjice.
/prevod Radoje Tatić/