Uh, koliko napisašte...
Sada već počinjemo zalaziti u oblasti koje su jako daleko od svega isprva iznetog...
Prvo, naravno da ništa nije lako dokazati. Postoje teorije, koje se trudimo da dokažemo direktno. Za neke od njih, postoje dovoljno dobri osnovi, toliko, da smo na pravom putu. Ali dok se ne dokaže suprotno, ostajemo pri tome. Svakako, nisam verovanja da postoje "glupe" ili "neosnovane" teorije. Sve što je do sada iskazano, ima smisla i nalazi se negde u knjigama već.
Dakle, nema "rušenja" teorija. Sve su one i dalje tačne, ali evoluiraju, slično teoriji evolucije. Stara teorija je još uvek ispravna, ali sada, nadograđena sa novim.
Druga stvar je to, da neka pitanja nemaju smisla. Kosmos je nastao iz nečega i možda se, prethodno, nalazio u nečemu. Ali ova pitanja su od toliko malog značaja, da o njima ne vredi raspravljati. Jer polemika prelazi u jako neprecizno nagađanje. One stvari koje nije moguće dalje redukovati, za sada ne diramo (sem filozofski ili nekako slično).
Dobro je što ste spomenuli gospodina Ajdačića...poznajemo se i lično. On je neverovatan čovek. Znam to pouzdano, po svemu što je do sada uradio.
I jedne prilike, kada ga već spomenušte, setim se kratkog razgovora koji sam mu preneo, a koji se odnosio na mailovanje između mene i Hokinga pre dosta vremena. Naravno, bio sam podstaknut njihovim teorijama širenja kosmosa.
I oni su u to vreme predviđali, da će, ako se svemir širi, morati da dođe i do "velikog kolapsa", tj da će se on urušiti u jednu tačku iz koje je i postao.
Nakon malo prevrtanja, ja ga upitam zašto misli da će se svemir završiti u jednoj tački? Hoking objasni da je računao njegovo širenje kroz grupu kompleksnih formulacija i takođe obimnim istraživanjem vezanim za praktični rad.
Onda mi pade na pamet, da napomenem to, da je ono što mi možemo pratiti (a zaista, na svo iznenađenje i možemo), TRENUTNO širenje. Dakle trenutno, ne konstantno. I da će svakako, po onome što sam video iz svojih papira, to širenje prestati. Ali uneh se malo dublje i shvatih da je sve to zaista trenutno. I da Hoking nije pogrešio-zaista će početi da se skuplja, nakon kulminacije. Ali to skupljanje se neće završiti kako se završilo i rađanje. On će se skupljati, poput balona naduvanog vazduhom. Ustvari, njegovo širenje, samo je jedna duga oscilacija, koju mi trenutno pratimo. Nakon kulminacije, on će se skupljati, do neke mere, a zatim opet širiti itd. Dakle, kosmos vibrira, slično našoj planeti (čije se oscilovanje takođe može jako lepo pratiti, iako za laika, tehnički dosta izazovno).
Izlazi, da ako osciluje, on može biti odvojak nečeg većeg, gde je ono veće, možda nastalo eksplozijom kakvu predviđaju. Ali naša okolina vibrira. I trenutno (ono što nas ovde zanima), zaista se širi. Dokazi za to se ne moraju posebno navoditi, jer pisanija o tome ima na svakom koraku i bilo bi gubljenje vremena čak i govoriti o tome.
A tu se opet vraćamo gradivnim segmentima univerzuma, tj mogućnosti nastanka života. Ako je Bog, taj veliki alhemičar, uspeo da ugradi i nas u čitav taj proces stvaranja kosmosa, onda možda nije imao na umu i nešto drugo?
Naposletku, naša percepcija kako rekoh, je sasvim drugačija od onoga što se može potencijalno desiti oko nas, pa shodno tome, mi možemo biti sprečeni i da uopšte osetimo bilo kakav život oko nas, na nivou na kojem smo sada (ako se nešto tako hipotetičko, može uopšte nazvati životom (ovde se držimo onoga što se smatra pojmom života za nas)).
Takođe se može dovesti u pitanje i sama koncepcija svih ovih naših diskusija, jer idemo glavom kroz zid. Potrebno je urediti toliko mnogo toga pre no što se usudimo da postavimo sebi ovakva pitanja, da neko,ako čita sve ovo, a ima i najblažeg pojma o temi, verovatno može shvatiti kako smo prilično smeli nagađati ovako nešto, naročito na forumu.
Razlika između večnih zakona i promenljivih stanja. Preko potrebna stvar za prvo rešiti. Celokupno naše razumevanje fizičkih fenomena je zasnovano na ovoj podvojenosti. Ali, da li je ona uvek opravdana? Da li zakoni baš uvek "slobodno lebde", potpuno nesvesni onoga što se zaista dešava u vaseljeni? Ako je ovo tačno, naš matematički opis fizičkih fenomena ostaje veoma ograničen. Ovakvo shvatanje, na primer, dozvoljava upotrebu samo izvesnih specijalnih oblika diferencijalnih jednačina. Ovo je opravdano pri proučavanju jednostavnih sistema, što se već tradicionalno radi u fundamentalnoj fizici, ali se kod primene u proučavanju kompleksnih sistema zaista pokazuje kao veoma ograničavajuće. Zaista, postojeći pokušaji modeliranja kompleksnosti i samo-organizovanosti u fizici, hemiji i biologiji čiju temu smo načeli, već ukazuju na neadekvatnost tradicionalnih tehnika u fundamentalnoj fizici.
Isto tako, može postojati i samo jedna vaseljena, u kojoj će ispod zakona ležati jedan dublji nivo stvarnosti, možda neka vrsta "metazakona" ili zakona, jedan selektivni princip koji je omogućio postojanje zakona pogodnih za nastanak života i svesti. Odgovor na pitanje da li je do postanka ovih zakona došlo slučajno ili je on deo konstrukcije sveta, ostaje stvar ličnog uverenja. Za sada se ne može videti kako će nauka ikada moći da odgovori na ovo krajnje pitanje.