Korisničko ime: Lozinka:

Dobrodošli na SerbianMeteo Forum


Prisutni ste kao gost. Da biste imali pristup kompletnom sadržaju foruma, diskusijama, koristili pogodnosti slanja privatnih poruke itd, potrebno je da se registrujete KLIKOM OVDE. Posle procesa registracije, putem e-maila koji ste uneli, dobićete link za aktivaciju naloga. Neophodno je uneti validan e-mail. U suprotnom nećemo biti u mogućnosti da vam pošaljemo aktivacioni link.
Ukoliko imate problem u vezi sa registrovanjem ili neki drugi tehnički problem, kontaktirajte nas na office[at]serbianmeteo.com

Autor Tema: Zemljotresi i ljudski mozak  (Pročitano 37411 puta)

Van mreže Nele

  • **
  • Poruke: 1.011
  • Starost: 46
Zemljotresi i ljudski mozak
« poslato: 03. Septembar 2008. u 15:35 »

   Ponešto smo već govorili o nastanku zemljotresa. Njihovo generisanje je daleko jasnije od svega onoga o čemu bih ovde želeo govoriti, a odnosi se pre svega na kolidiranje određenih prirodnih procesa, koji se veoma često poistovećuju po načinu nastanka i ulozi, sa čovekom.
   Naravno, te sličnosti ne bi postojale da nema direktnog uticaja prirode na čoveka i čoveka na prirodu. Nažalost, naši uticaji na prirodu su još uvek usko ograničeni na fizičko delovanje i zadovljavanje promena zasnovanih na osnovnim čulima (vid kao jedan od njih). Ovo će se naravno, u bliskoj budućnosti promeniti.

   Ovo će biti možda prva ovakva analiza. Pronalaženje zajedničkih procesa u formiranju zemljotresa i prirodnog zemljinog ritma, sa onima u našem umu.
   Moram navesti i red-dva o tome (da ne bude zabune), da ćeideja delovati isprva možda samo kao zamisao jednog „zaluđenika“. Šalu na stranu, pokušaću ovde da ukažem na nešto što je potencijalno dosta bitno, bez pretenzija na nagađanja.

---Elektrodijagnostika---

   Elektroencefalografijom (EEG) naziva se grafička registracija akcionih potencijala na mozgu. Za razumevanje takvih pojava, potrebno je poznavati neke osnove neurofizioloških procesa na nivou akcionih struja (struja na koži).
   Elektroencefalografsko snimanje se vrši preko kože glave. Promene potencijala, koje se na taj način registruju, imaj pod normalnim uslovima 5-100uV (mikrovolt je milioniti deo volta), dok pod nekim patološkim uslovima promene potencijala mogu biti mnogo veće. Frekvencija normalnih patoloških ritmova obično je imeđu ½ i 30 ciklusa u sekundi (Hz).
   Osnovni naponski potencijal zemlje takođe uvek postoji. To je napon, koji zemlja održava napajanjem sa sunca i uticajem sopstvenog magentnog polja u provodniku od jednog sloja atmosfere kao dinamo mašinom, na svoju okolinu. Taj napon je merljiv i relativno miran. On je poremećen ukoliko preraste u niske frekvencije potresa (zemljotresa), ili aktivnosti iznad zemlje (električnim pražnjenjima u olujama).
  Snimanje tih napona, vrši se preko površine zemlje i atmosfere. Oni su obično reda nekoliko volta (u mirnom stanju), do nekoliko desetina hiljada volta pri pojavi naglih promena. Frekvencija zemlje, varira između ½ i 20 ciklusa u sekundi (Hz) (Šumanova rezonanca).



Normalan EEG. Blokiranje ritma alfa pri otvaranju očiju (O). Pri zatvaranju očiju (Z) ritam alfa se ponovo javlja. Frontalni spori talasi su ostaci od kretanja kapaka.
  

---Tehnike snimanja---

   Postoje dve osnovne tehnike snimanja, bipolarna i monopolarna. Bipolarna metoda se sastoji u tome da se svaki kanal u elektroencefalografskom aparatu spoji sa dve aktivne elektrode na lobanji, od kojih je jedna ulazna, a druga izlazna. Na taj način zatvoreno je električno kolo. Ukoliko ovo isto učinimo na dve tačke na zemlji, dobijamo takođe bipolarno merenje kretanja osnovnog zemaljskog ritma, koji se na neki način, poistovećuje sa moždanim u mirnom stanju, ali ne po kategorizaciji oblika talasa, već po prirodi promena, koje ako nastanu na zemlji, obično ostavljaju traga i na mozgu.
   Monopolarni način snimanja u principu daje verniju sliku električne aktivnosti mozga. Pri toj tehnici snimanja, samo je jedna elektroda aktivna, tj. nad mestom s kojeg se može snimati električna aktivnost mozga, a druga je „indiferentna“. Nevolja je u tome što nema idealne indiferentne elektrode.
   Isto merenje na zemlji, pokazuje snimanje osnovnog napona tla. Međutim, kako je druga elektroda slobodna, možemo primetiti da je sistem merenja identičan onome na površini lobanje. Čak i sa istim položajima indiferentne elektrode van tla (lobanje). Na ovaj način, oba uređaja su izložena objektu snimanja i njegovoj neposrednoj okolini.



Presenilna demencija. Povećana spora aktivnost.

   Da bi se na elektroencefalogramu prikazale abnormalnosti, upotrebljavaju se i „metode aktivacije“ (provokacije). Gotovo se kod svakog snimanja upotrebljava metoda aktivacije hiperventilacijom za vreme od 3 minuta. Hiperventilacija izaziva kod dece pojavu spore aktivnosti, dok je kod odraslih, u idealnom slučaju, ne menja mnogo EEG. Hiperventilacija izaziva neke EEG abnormalnosti, naročito paroksizme „petit mal“ (malog napada) epilepsije.
    Ukoliko merimo standaradni rimtan zemlje, primetićemo nekoliko pikova na niskim frekvencijama, od 0-12Hz. Oni spadaju u osnovni prirodni ritam zemlje. Ukoliko postavimo oscilator na neki deo zemlje i podesimo ga tako da radi na sličnim učestanostima, primetićemo i remećenje prirodnog ritma, a moguće je i načiniti pojačanje prirodnog zemaljskog napona do granica da on bude osetljiv na svakom drugom delu planete (primer je i ideja Teslinog bežičnog prenosa električne energije).

---Glavne karakteristike moždane električne aktivnosti---

  EEG je danas postala gotovo preko potrebna metoda pregleda. On se sastoji iz kompleksnih krivulja, na kojima se može analizirati samo jedan deo elementa. Pažnju treba u prvom redu obratiti na frekvenciju, amplitudu i oblik nastalih promena potencijala i prema tome se govori o cerebralnim „ritmovima“. Osim toga gleda se na vremensku i prostornu raspoređenost nađenih aktivnosti.
   Isto nalazimo i pri snimanju planete na niskim frekvencijama. Medicina radi na tome da podatke koje dobije, prilagodi i pripiše izvesnom patofiziološkom delovanju i njegovom mogućem ponovnom stavljanju u ravnotežu, kako bi se bolesnik osećao bolje (poređenje krivulja sa bolešću). Ovde nilazimo na idealan primer, kako medicina ne posmatra stvari iz istog ugla iz kojih bi ih posmatrao istraživač, koji bi želeo da iste te promene uporedi sa ostalim prirodnim procesima i na taj način, pokaže jedinstveno ponašanje i čoveka i prirode i njihov uzajaman uticaj.
Znači, mi umesto da analiziramo podatke i poredimo ih sa bolestima, u ovom slučaju, anliziramo podatke i poredimo ih sa prirodom.
   -Ritam Alfa - je glavna aktivnost odrasle zdrave osobe koja je budna. Najjasnije je vidljiv pri zatvorenim očima, ako je osoba psihički relaksirana. To je ritam od 8-13Hz, amplitude oko 50uV. Ovaj ritam je obično sinusoidnog oblika. Najjasnije je izražen središnje, a neki put se širi i u temporalne regije. Prema istraživanjima, ritam od 8Hz nalazi se kod 8% normalnih osoba, a kod 16% epileptičara. Ovaj ritam je obostrano sinhron i obično približno simetričan na obe hemisfere. Manja asimetrija ne mora biti patološka pojava, ali stalna asimetrija sa preko 50% razlike u amplitudi može biti sumnjiva na abnormalnost.
   Slična situacija je i kod analize potresa na zemlji, koji se prate obično u regijama u kojima potresi postoje gotovo konstantno i na velikoj dubini u zemlji (gle čuda, na skoro istovetnoj frekvenciji). Ukoliko izađu van tog opsega ili krenu prema vrhu, dolazi do abnormalnosti i pretnje potresom.
   Karakteristično za ovaj ritam je i to da nestaje ili se bar smanjuje i postaje nepravilniji (blokiranje) pri otvaranju očiju, a opet biva jasniji pri zatvaranju očiju. Kandidat za analizu ljudske mašte.
   Alfa ritam se gubi pri spavanju.
-Ritam beta - je drugi ritam zdrave osobe u budnom stanju i redovno u B fazi spavanja. Amplitude su nešto niže,  5-25uV, frekvencije 18-25Hz, obično iznad senzomotornog i premotornog korteksa. U rutinskom EEG snimanju, često se i ne vidi. Između ritma alfa i beta, stoji srednje brzi ritam frekvencije 14-17Hz. On je redovna pojava u A i B fazi spavanja, dok u budnom stanju može biti indikator kod uzimanja nekih lekova.

-Spori ritmovi - sa frekvencijom ispod 8Hz, obično su abnormalni (slično kao oni kod zemljotresa), osim u deteta i kod spavanja. Razlikuje se prema frekvenciji:  Teta aktivnost (4-7Hz) i Delta aktivnost (3 1/2 Hz i manje od toga). Talasi teta frekvencije (npr. Oko 6Hz) mogu u maloj količini biti prisutni i kod zdravih osoba, često pomešani sa alfa talasima, naročito iznad prednjih temporalnih  regija.

-Brzi ritmovi - Ritam beta je već opisan. Od najvećeg su značaja šiljci u snimanju, nagle kratkotrajne promene potencijala (40-60 milisekundi), a mogu doseći amplitudu od 100 i više uV. Najviše se susreću kod epilepsije, a pripisuje im se značenje iritacije moždane kore.
   Kod zemljotresa, malo je poznato da svakom potresu prethodi jedna dosta visoka frekvencija. Neobično visoka, na koju se obraća pažnja jedino u istraživanju. Postoji li mogućnost da su talasi ovih visokih frekvencija uzročnici zemljotresa? Možda. Mozak očigledno sadrži takav mehanizam kao što vidimo.



Idiopatska (genetska) epilepsija. Mali i veliki epi napadi.

---Fiziološko značenje cerebralnih ritmova---

   Onako kako se registruju na EEG-u, njihovo značenje nije potpuno objašnjeno. Ritmovi su izraz rada mnogobrojnih moždanih stanica. Danas je moguće naročito osetljivim uređajima snimiti električne promene i na pojedinim moždanim stanicama, na dendritima, pa i na sinapsama!

---EEG u dečijem dobu---

   EEG se menja u toku detinjstva dok ne dosegne oblik kao u odrasle osobe. Tumačenje manjih odstupanja u dečijem EEG-u je teško, jer on pokazuje više varijacija nego u odrasle osobe.
   U toku prvih 18 meseci života EEG je upadljivo poliritmičan. Preovladavaju talasi delta frekvencije, ali ima i drugih, pa može postojati čak i aktivnost alfa. Amplituda talasa je takođe različita, povremeno su vrlo visoki, često postoje asimetrije između jedne i druge hemisfere.
   U razdoblju do 3 godine, aktivnost delta postepeno zamenjuje ritam teta,  4-7Hz i stabilnije amplitude nego što je bio delta. Oko treće godine, počinje se javljati i fenomen blokiranja ritma alfa.
   U toku sledećih dve godine dominira ritam teta, a alfa postaje istaknutiji i bolje organizovan. Ceo EEG ima stabilniji oblik i postaje više bilateralno sinhron. U toku šeste godine života u okcipitalnoj regiji ima u podjednakoj količini ritma alfa i teta, a delta je gotovo sasvim iščezao.
   U dobu od 8-10 godina teta talasi se javljaju još samo sporadično i umerene su amplitude.
   Očigledno, sve što se razvija, sadrži promene u frekventnom opsegu oscilovanja molekula materije od koje je sačinjeno. I ko zna čega još, što je neobjašnjeno. Isto tako, zna se za promene u prirodnom ritmu i naponu planete kroz njenu daleku istoriju. Frekvencija rotacije, kao i temperatura, činili su drastičnije drugačije osobine njenog jezgra i ponašanje u skladu s promenama koje su trebale da nastupe. Iako zvuči čudno, naša planeta možda ima upravo savršene mehanizme koji su u najboljoj mogućoj sinhronosti sa nama samima. Ovo nas otud, može činiti jedinstvenim bićima u svemiru.



Šumanova rezonanca.
  
---EEG za vreme spavanja---

   Postoji A faza u kojoj alfa ritam postepeno nestaje i zamenjuje se brzim i nižim talasima. B fazu čine srednje brzi i beta talasi. Ovde se mogu javiti „vretena spavanja“ i K kompleksi. U C fazi dolazi do postepenog usporenja, pretežno u teta frekvenciji i viših amplituda, dok se u D fazi nalaze još sporiji talasi (delta), a amplitude dosežu i preko 100uV. Neobično zanimljiva je B faza u kojoj se javljaju REM fenomeni (rapid eye movement – nagli trzajevi očima).
Stanje sna se sve više proučava upravo zbog veze sa narednom temom.

Van mreže Nele

  • **
  • Poruke: 1.011
  • Starost: 46
Re: Zemljotresi i ljudski mozak
« Odgovor #1 poslato: 03. Septembar 2008. u 15:39 »
---Epilepsija---

   U starom veku, epilepsiju su smatrali „svetom bolešću“ (morbus sacer), no već je Hipokrat povezivao veliki epi napad sa dešavanjima u mozgu. U srednjem veku pripisivali su epi napad uticajima đavola, opsednutosti, pa su za njeno lečenje primenjivali razne egzorcizme. Slična shvatanja sačuvala su se više ili manje sve do današnjih dana u narodnom verovanju nekih primitivnijih sredina. Mozak kao glavno i jedino ishodište svih epi manifestacija, dolazi u centar pažnje tek krajem XIX veka.
   Klasični veliki napad (grand mal) jedna je od stereotipnih odbrambenih manifestacija centralnog nervnog sistema viših sisara na prekoračen prag pobude. On je naročito izražen kod čoveka. Razni faktori utiču na stvaranje epi napada, ako su dovoljno jakog intenziteta i dovoljno dugog trajanja. Pri tome, mozak ne mora biti patološki promenjen. Sve ovo znači da epilepsija još uvek nije klasifikovana kao standardna bolest. Drugim rečima, između epileptičara i neepileptičara razlika je samo relativna, s obzirom na prag pobude.
   Epilepsija je srazmerno česta bolest. Smatra se da svaki 200. čovek u toku svog života pokazuje neku epileptiformnu manifestaciju. Čini se da taj broj poslednjih decenija progresivno raste (bolje lečenje osnovnih bolesti mozga, trauma, tumora, smanjeni broj mrtvorođene dece, ali povećanih morbiditeta itd). Veliki epi napad samo je jedna , verovatno čak i ne najčešća klinička forma epilepsije. Klinički oblik epilepsije zavisi od mesta unutar nervnog sistema gde se nalazi određeno epileptogeno žarište, a ne o vrsti etiološkog faktora, ni o njegovom intenzitetu. Postoje mesta u mozgu odakle je lakše izazvati epileptični napad. Tako je na primer, temporalni režanj sa svojim dodatnim funkcionalnim strukturama, mesto gde se nalaze epi žarišta češće nego u svim ostalim delovima mozga zajedno. Frontalni deo mozga, naročito motorni deo, sledeći je po redu, dok neke strukture praktično nikada nisu ishodište epi izbijanja (mali mozak).



---Sličnosti između epilepsije i zemaljskih vibracionih kretanja---

   Posredi su slične zakonitosti i slični kulminirajući efekti.
   Epileptična manifestacija ili napad, rezultat je poremećaja u mozgu, direktno ili indirektno. Iz samog napada, ne može se zaključiti šta ga je izazvalo. Da bi primarni uzročni faktor postao epileptogeno žarište, bez obzira da li je makroskopski (tumor, apsces, hematom itd), ili mikroskopski (fibroza, glioza, atrofija itd), nužno je da se prethodno odigraju vrlo komplikovane patofiziološke promene, u prvom redu oko takvog anatomskog žarišta. U grupi ganglijskih stanica oko žarišta dolazi iznenada do ekscesivnih električnih izbijanja. Ako takva izbijanja ostanu lokalizovana, javiće se žarišni epi napad s kliničkom slikom koja odgovara regiji mozga, ali ukoliko se takva izbijanja šire u okolinu, ili, što je još češće, prema medijalnim strukturama, koje su odgovorne za stanje svesti, doći će do gubitka svesti i do velikog napada kao izraza biološke odbrane organizma na prag pobuđivanja. U ovom drugom slučaju, radi se o generalizovanoj epilepsiji, koja obuhvata čitavu ličnost. Kod nje su i EEG promene generalizovane, dok su kod parcijalne epilepsije EEG promene ograničene na odgovarajući deo mozga.
Vidimo veoma lako, da je mehanizam nastanka napada kod čoveka, zbunjujuće sličan onom kod zemljotresa, što otvara pitanje  i o mogućnosti promene ponašanja u istom tom periodu.
   Kod generalizovanih napada, glavna karakteristika u EEG-u je ekscesivna sinhronija, odnosno hipersinhronija pojedinih elemenata svakog cerebralnog talasa. Stoga se katkad epileptični napad naziva i „paroksizmalna hipersinhronija“. Tendencija opštoj sinhronizaciji uslovljena je prelazom impulsa preko asocijativnih puteva iz jedne na drugu hemisferu (podseća na niskofrekventne oscilacije zemlje). Nadalje, postoje takozvane „zone kočenja“, koje se nalaze u različitim delovima kore mozga. U svakoj nadraženoj zoni deluje takozvani „mehanizam raspoređenja“. Ta dva mehanizma stoje u stalnoj ravnoteži uz permanentnu tendenciju prema desinhronizaciji. Međutim, kada iritativni impulsi nadjačaju u smislu sinhronizacije, a mehanizam kočenja i raspoređenja zakaže, patofiziološki i klinički dolazi do epileptičnog napada. Jasno je prema tome, da će fiziološka disritmija (koja je normalno prisutna kod dece u fazi nedozrele elektrogeneze, zatim pri spavanju, povišenoj temperaturi i sl.), pogodovati pojavi epileptičnih kriza.
Možemo zaključiti, nakon boljeg uvida u snimanja planete, da nepravilnosti postoje često. Jedino što u planetarnom sistemu, još nismo pronašli zone kočenja. One mogu biti odgovorne za održanje meteo faktora ovakvim kakvi su sada, kao i sasvim male i minorne promene u njima tokom tako dugog perioda.



Prva tri stepena Šumanove rezonance, spektar.

   Da bi se u normalnom stanju mogao dobiti fiziološki cerebralni ritam pretežno u alfa frekvenciji (8-13Hz), potreban je zajednički moderator ritma. Takav moderator nazvan „pacemaker“ nalazi se verovatno na dnu trećeg ventrikula ili u massa intermedia. Ovaj centar je odgovoran za delimičnu desinhronizaciju moždanog ritma u mirovanju, koja se u spavanju nameće kori iz dubokih delova mozga. On sređuje i usmerava eventualnu interhemisfernu asinhroniju u fiziološke vrednosti, poznate kao osnovni cerebralni ritam koji nas sve trenutno pogoni.
   Kod generalizovanog napada, poremećuje se odnos između pacemakera i kore. Rezultat toga je disritmija paroksizmalno-hipersinhronog tipa. Ukoliko ovo zamenimo sa zemljom, vidimo da dolazi do identične stvari nakon poremećaja osnovnog zemaljskog ritma. 
   Izbijanja koja su graničena na manje oblasti u različitim kortikalnim regijama, dovode do manjih kortikalnih napada vrlo različitog karaktera. Takvo izbijanje može se odvijati polagano, menjajući sadržaj napada (motorne, senzorne, psihičke ili autonomne krize). Ograničena izbijanja u tzv „centrencefalističkom sistemu“, koji čini gornji deo moždanog stabla, mogu takođe izazvati manje atake s kratkotrajnim poremećajem svesti, obično poznato kao petit mal. Postavlja se pitanje ovde, da li ove učestanosti koje merimo na mozgu možda jesu direktni uticaji zemaljskih kretanja? Mogli bismo reći sa sigurnošću da je odgovor pozitivan. Jedino je intrigantno, na koji je način naš mozak kod jedne osobe frekventno „otvoreniji“ nego kod druge, iako je ovo potpuno potvrdno. Njegova rezonansa sa prirodnim odjecima, nije ista kod svih osoba.
   Propagiranje pobude od kore prema centrencefalističkom sistemu može nastati kao rezultat kumulativnog bombardovanja koje se širi duž kortikofugalnih niti. Takvo bombardovanje može dovesti do sekundarnog izbijanja, koje je karakteristično generalizovanim konvulzijama i naglim gubitkom svesti. Tako dugo dok su izbijanja ograničena na koru mozga, bolesnik po pravilu ne gubi svest i svestan je događaja koji se oko njega zbivaju. Naprotiv, svako ekscesivno izbijanje unutar centrencefalističkog sistema interferira sa stanjem svesti, bez obzira da li je napad veliki ili mali. Prema tome, s patofiziološkog stanovištva, opravdano je razlikovati dva osnovna tipa epilepsija: generalizovane i parcijalne, odnosno žarišne epilepsije.
   Sada je verovatno jasnije kako tačno funkcioniše potres koji nastaje na zemlji, kroz primer epileptičnog napada. Naravno, ne treba gledati na stvar toliko grubo da se ove dve pojave mogu poistovetiti, već se treba razlikovati i njihova masa i oblik materije i funkcionalnost sistema u okviru prirode. Ovde imamo povlasticu da razmišljamo o sebi kao samo delovima sveukupnog prirodnog procesa, a ne kao o nečemu posebnom što sadrži svest.
   Dakle, vidimo takođe da zemljotres nije prosto padanje kamena na kamen i stoga stvaranje vibracija. On je oscilacija, isto kao i kod moždane aktivnosti. Kretanje unutar zemlje ne stvara potres, već ga stvara oscilacija koja dolazi iz zemlje i manifestuje se kao potres. Dakle, oscilovanje koje se generiše, pokreće zemljinu koru, da li parcijalno ili generalizovano, zavisi od slučaja do slučaja.
   Kao i kod epi napda, teško se može pronaći uzrok potresa. Mi znamo da je to kretanje ploča. Ali kretanje ploča je samo nuspojava vibracija koje su isto kao i kod mozga, hipersinhronija pojedinih delova i širenje na okolni prostor. Uzrok je verovatno kosmičko kretanje materije, čiji je i naša planeta deo, koja samim tim ima svoje unutrašnje procese koji su pokrenuti spoljašnjim, kosmičkim. Isto kao što i na naš um, deluju spoljašnje sile.
   Naravno, ostaje da se potvrdi da li zemljotresi deluju na oscilacije u mozgu. Očigledno je da je tako, ali moja lična merenja ne mogu se uzeti relevantnim, zbog merenja sa EEG-om koji sam na žalost sam izradio. Ono što sam video pak, ostavlja ubeđenje u savršenu usklađenost ove dve pojave. Naravno, sve to je samo jedan od dokaza našeg sadejstva sa prirodom, kao i njenim uticajima na nas i vitoperenja načina na koji mislimo da funkcionišemo slobodnom voljom.
   Naučna je činjenica deluje, da su odluke u skladu sa prethodnim zaključivanjem i donošenjem rezultata koji ćemo pratiti, ali da isto tako, osnovne pravce reguliše prirodna sila, i to ne samo jedna od njih, već mnoštvo, u istom trenutku, od kojih se skoro svaka, može videti na predivnom displeju prikaza moždanih talasa.

   Svi znamo momente kada odmaramo u poslepodnevnim satima... opušteni, prepuštamo se snu. U trenucima dok svest još reaguje i lagano se uključuje u sasvim drugačiju stvarnost od one osećane čulima, mi povremeno možemo doživeti nagle trzaje pojedinih delova tela, koji nas povremeno i razbude. Siguran sam da su svi ovo osetili bezbroj puta.
To je „epilepsia partialis continua“. Posebna forma epilepsije kortiko-subkortikalne lokalizacije, pri kojoj dolazi do dugotrajnih trzajeva u ruci ili nozi. Ti trzajevi međutim, ostaju lokalizovani na jedan ekstremitet i ne šire se dalje kao što je slučaj kod motorne epilepsije. Uzrok još nije sasvim razjašnjen, ali je pravo čudo isprva (najviše kao novost u obliku informacije), da takvi „potresi“ u telu uvek bivaju praćeni lokalizovanim zemaljskim.
   Šta čemu prethodi, teško je reći, ali je evidentna činjenica da postoji tesna veza između nas i prirode. Ona, o kojoj jednostavno nismo obavešteni kao praktičnom u izmerenim podacima moderne tehnologije... ali i dalje savršeno osetljivom i bez njih.

 

Van mreže beket

  • **
  • Poruke: 1.628
  • Lokacija: (Novi) Beograd
Re: Zemljotresi i ljudski mozak
« Odgovor #2 poslato: 03. Septembar 2008. u 19:32 »
huh, jezivo zanimljivo i jezivo zamorno... naravno, samo sa nekim malim predznanjem opste psihologije, ovde ja ni pola ne kapiram, ali tu i tamo nazirem neki cak poetski smisao: ili je nasa planeta epilepticna, ili su epilepticari oni ipak starovekovni 'sveci' koji (pred)osecaju sve te vibracije koje emituje zemlja... (?!)

ili su to prosto srodne pojave, koje nemaju medjusobne veze (cini mi se da postoji i ta logicna mogucnost, posto ne vidim dokaz da su to istovremene pojave)

a sta je sa zivotinjama? navodno mnoge zivotinje ispoljavaju uznemirenost pred zemljotres... njihov je mozak jos jednostavniji, pa i prijemciviji za razne talase ili sta vec...

Van mreže Nele

  • **
  • Poruke: 1.011
  • Starost: 46
Re: Zemljotresi i ljudski mozak
« Odgovor #3 poslato: 15. Septembar 2008. u 20:36 »
Ne, ne radi se o tome. Radi se o analogiji između ponašanja vibracija u zemlji i mozgu, kao entitetima koji su srodni (simbiotični). Ne govorim o tome da neko predviđa zemljotres.

Drugi deo je bolji: "srodne pojave..." koje imaju veze jedna sa drugom. Što se tiče toga da jedna drugu prate, to zavisi od osobina svakog od nas.

Moguće je osetiti zemljotres. Životinje ga osete, bar veći deo njih, iako ne mogu da definišu šta je to što osete. Postoje i ljudi koji tvrde da osete vibracije. Nije neverovatno, bar na osnovu podataka koje sam gore dao... dakle sasvim realno. Planeta je zajedno sa nama deo globalnog organizma.