Korisničko ime: Lozinka:

Dobrodošli na SerbianMeteo Forum


Prisutni ste kao gost. Da biste imali pristup kompletnom sadržaju foruma, diskusijama, koristili pogodnosti slanja privatnih poruke itd, potrebno je da se registrujete KLIKOM OVDE. Posle procesa registracije, putem e-maila koji ste uneli, dobićete link za aktivaciju naloga. Neophodno je uneti validan e-mail. U suprotnom nećemo biti u mogućnosti da vam pošaljemo aktivacioni link.
Ukoliko imate problem u vezi sa registrovanjem ili neki drugi tehnički problem, kontaktirajte nas na office[at]serbianmeteo.com

Autor Tema: Kako objasniti stvarnost?  (Pročitano 24506 puta)

Van mreže Nele

  • **
  • Poruke: 1.011
  • Starost: 46
Kako objasniti stvarnost?
« poslato: 29. Maj 2010. u 12:40 »
---Iskustvo i Um

   ---Kada objašnjavamo vezu između iskustva i mozga, suočavamo se sa klasičnim problemom kokoške i jajeta: Šta nastaje prvo, iskustvo ili mozak?

   Kada pročavamo moždanu aktivnost i njegove relacije sa iskustvom, postoji tendencija ka naduvavanju despotskog balona oko glave i tvrdnje: sve unutar lobanje zvaćemo “internim”, a sve van lobanje zvacemo “externim”. Mnogi od nas bi se složili sa ovom tvrdnjom, naposletku, mozgovi su prilično skriveni unutar glave, nasuprot, na primer, ruku ili lica. I kao i druge interne organe, mi ne možemo videti naš mozak, čuti ga, dotaći, omirisati. Tako, kada smo suočeni sa problemom, na primer, kako mozak čuje spev ptica, kažemo: izvor zvuka je u “spoljnjem svetu” i tamo pronalazimo obrasce vibratornih vazdušnih molekula. Ali mozak radi u “internom svetu”, a tu nalazimo samo neuronsku aktivnost. Pa gde je u stvari zvuk? Je li on u spoljnjem ili unutrašnjem svetu? I ako je u unutrašnjem svetu, kako aktivnost neurona može biti zvuk? Naravno, ovo je mesto gde se uvlači problem duh-telo.
   Dok ova podela sveta u ono što je spolja, nasuprot onome što je unutar glave ima smisla sa čisto inženjerske tačke gledišta – na primer, kako bismo načinili da kompjuter prepozna zvuk ptice – nema ontološku osnovu: mozak je samo jedan od objekata u svetu, kao što su to ljudi ili ptice ili molekuli vazduha. Kada prestanemo da razmišljamo o tome, niko se ne bi bunio oko ovoga, ali nas navike o polemisanju često vode potpunom dualizmu.
   Koren ove konfuzije raste iz naše smene napred-nazad između perspektive gledanja na stvar prve osobe, i perspektive treće osobe. Na primer, ako slušamo spev ptica koje pevaju na grani ispred nas, neuropsiholozi bi mogli reći da sam spev ne postoji po sebi nigde u “spoljnjem” svetu, samo u našem mozgu (“Interni svet”). Ono što postoji u spoljnjem svetu jesu paterni vibratornih molekula koji dolaze od ptice. Ove vibracije se onda sudaraju sa našim membranama u uhu, koje stimulišu auditorni nerv, i istovremeno delove mozga zadužene za zvuk. Iz ovog razloga, naš mozak je rečeno da konstruiše iskustvo zvuka iz grubih podataka vibratornog vazduha. Naravno, psiholozi nemaju baš pristupa našem iskustvu, tako da je najbolje što umeju da kažu, to da naš mozak konstruiše neuronsku reprezentaciju ptice koja peva na grani. Ovo je perspektiva treće osobe – neuropsiholog je treće lice koje posmatra interakciju između dve druge individue, nas, ili bolje rečeno našeg mozga, i ptice.
   Perspektiva prve osobe je jednostavno ono što doživljavamo. Iz ove perspektive, iskustvo/doživljaj speva ptice, jeste zaista tamo i dolazi od ptice koja sedi na grani – ne negde u našem mozgu. U stvari, mi nemamo osećaja naše moždane aktivnosti, ni na koji način. Zaista, ako bismo bili odgojeni od strane vukova pre negoli ljudi, najverovatnije ne bismo uopšte znali da imamo mozak unutar glave. Ali bi i dalje imali iskustvo speva ptice, tamo negde na grani. Bez obzira koliko mnogo fizike ili neurobiologije neko svede na nas, s naše tačke gledišta, ptica je doživljena tamo negde na grani, a ne u našem umu.
   Spojimo sada ove dve perspektive koristeći jednostavan misleći experiment. I evo nas, sedimo u bašti, i doživljavamo spev ptice koja sedi na grani. Da bismo bolje razumeli relaciju između zvuka ptice i aktivnosti našeg mozga, spajamo funkcionalnu MRI mašinu na našu glavu. Ova mašina ima veliku paletu boja koja nam pokazuje u lepim detaljima aktivnost određenih delova našeg mozga. Na ovaj način, izneli smo naš mozak van lobanje, bez da smo morali izvršiti operaciju. Kao rezultat, naš mozak se može sad videti onakav kakav jeste: još jedan objekat našeg iskustva, kao što je to i ptica.
   Kako ptica peva, MRI uređaj otkriva raznolike delove našeg auditornog kortexa, koji se osvetljavaju u određenoj boji, zajedno sa regionima spajanja i našeg vizuelnog kortexa, kao i delova zaduženih za jezik na desnoj hemisferi (što zavisi da li smo desnoruki ili ne). Ovde je važnija aktivnost u našem prednjem delu mozga koji refelektuje činjenicu da uživamo u zvuku!

   Imamo sada oba – perspektive situacije i prve i treće osobe. Imamo iskustvo ptice koja peva, i sve ostale podatke koji su nam potrebni kako bismo razumeli kako mozak gradi doživljaj od obrazaca vibrirajućeg vazduha koji pogađa naše uho. Imamo li? MRI displej nam se javlja kao vizuelno iskustvo koje je veoma jasno koreagujuće sa auditornim doživljajem ptice koja peva. U stvari, korelacija je iste prirode, kao što možemo primetiti ako pobliže pogledamo pokret ptičijeg kljuna u trenucima dok generiše zvuk. U oba slučaja vidimo korelaciju između doživljaja zvuka i vizuelnog doživljaja. I to je sve. Jedino korelacije između iskustveno – matematičkih struktura nam dozvoljavaju da odvojimo jedno iskustvo od drugog. Nema ontološke razlike između “unutrašnjeg” i “spoljnjeg” sveta. Nema potrebe da zamišljamo kako “fizički” mozak i okolina podstiču naš “mentalni” doživljaj.
   Kako ja vidim, iskustva nema. Kao objekat u svetu, mozak je kolekcija uzajamnih doživljaja – iskustava koja imamo kada studiramo organ unutar ljudske glave. Ovaj skup iskustava koje zovemo mozgom može biti povezan i sa drugim iskustvima koja imamo kao što je spev ptica, boja neba, osećaj hladnoće, toplote, gladi ili zeđi, itd. U svemu ovome, možemo videti da iskustvo nije delo mozga; nego, upravo da je mozak struktura našeg iskustva.

---Okamovo sečivo

   ---Kosi li se ova teorija sa ‘Okamovim sečivom’?

   Kada se isprva upoznamo sa mojom hipotezom, možemo protestvovati protiv prvog postulata: “Mogu prihvatiti da je iskustvo jedina stvarnost za posmatrača. Ali kako da ubrojim tu bezbroj uzajamnih veza između našeg iskustva bez reference sa “spoljnjim svetom”? Drugim rečima, kako iskustvo može biti sve?
   Prvo, moramo raščistiti s tim šta se podrazumeva pod “spoljnjim svetom”. Nekada govorimo kao da “spoljnji svet” jednostavno znači sve “izvan mozga”. Ali mozak je očito u “spoljnjem svetu”, koliko i svaki drugi objekat i sigurno mu se ne može pridodati nikakav specijalan ontološki status a priori. Tako, pod “spoljnjim svetom” moramo misliti na “spoljnje iskustvo”. Ne samo van našeg trenutnog iskustva, već izvan svih iskustava, čak i u principu. (Ne zaboravimo da observacije koje vršimo koristeći teleskope, mikroskope, akceleratore čestica itd., jesu i dalje delovi našeg iskustva). Moja hipoteza postulira da nema druge stvarnosti do iskustva. Objekat koji se iz ovog zaključka rađa, može biti refraziran kao : “Kako da uzmemo u ozbir mnoštvo uzajamnih veza između našeg iskustva bez reference sa bilo čime van našeg iskustva?”
   Vrednovanjem konkurentnih modela neke oblasti našeg iskustva, naučnici često koriste princip zvan “Okamovo sečivo”. Vilijam Okam je bio filozof koji je prvi izneo ideju, da kada imamo izbor između dva objašnjenja nekog fenomena, treba da izaberemo jednostavniji – objašnjenje koje zahteva svega nekoliko pretpostavki. Na primer, ako pretpostavimo da se Sunce zajedno sa planetama sunševog sistema okreće oko Zemlje, kao što je to smatrao čuveni Grčki astronom Ptolomej, onda takođe treba da pretpostavimo da ostale planete slede vrlo čudne orbite prema posmatranom noćnom nebu. Takođe, ako pretpostavimo da se Zemlja zajedno sa ostalim planetama sunčevog sistema okreću oko Sunca, kao što je Kopernik verovao, onda nikakva druga pretpostavka nije potrebna kako bismo se uverili u viđeno. Oba, i Ptolomejev i Kopernikov model, mogu objasniti posmatrane kretnje planeta; ipak, Kopernikov model čini daleko manje pretpostavki i samim time je i nepobitno prihvatljiviji.
   Čitaoci upoznati sa Okamovim sečivom mogu polemisati da moj sekundarni postulat zahteva neograničen broj pretpostavki; jednu pretpostavku, za svaku posmatranu korelaciju između iskustava. Zar ne bi bilo jednostavnije da postuliramo postojanje verzija ili entiteta izvan iskustva koje se ubrajaju u ove korelacije? Ako je broj ovih vrednosti ili entiteta manji nego broj uzajamnih iskustava, onda ovaj pogled protivan mojoj teoriji, može biti smatran jednostavnijim i shodno tome korisnijim za pretpostavku da ne postoji druga realnost do iskustvo.
   Veliki broj problema postaje ovim argumentima. Prvo, ja ne činim nikakvo predviđanje koje se tiče korelacije između iskustava; ona su jednostavno osetna. Ako želimo da modeliramo ove korelacije za određenu oblast iskustva, onda treba da izaberemo između velikog broja svih mogućih modela (matematičkih struktura), koja uključuju posmatrane korelacije kao podskup. I ovo je deo gde Okamovo sečivo može biti upotrebljeno u biranju između različitih modela. Okamovo sečivo nije namenjeno da bude implicirano grupi svih iskustava – ili bilo kakvom iskustvu uopšte – samo modelima podskupa našeg iskustva. I čak i ako bismo upotrebili princip uz pomoć mojih postulata, koji zvuče jednostavnije: da ne postoji druga stvarnost sem iskustva; ili, da u svrhu svega što osetimo (uključujući šta posmatramo kroz mikroskope, teleskope, infra crvenu optiku itd.), postoji čitav “svet izvan iskustva” koji ne možemo posmatrati ali koji nekako drži sve to povezanim? U smislu ovoga, Okamovo sečivo čini se, favorizuje moju teoriju.
   Ali postoji još komplikovaniji razlog da bismo napustili ideju “sveta izvan iskustva”: pogrešno je zaključiti da jednostavno odnoseći se na svet izvan iskustva, ubrajamo i posmatrane korelacije između iskustava. Jer neko bi mogao takođe upitati: “kako da objasnimo strukturu ovoga drugog sveta izvan iskustva? Najbolje što možemo jeste da ilustrujemo ovu tačku gledišta specifičnim primerom. Ako normalno doživljavamo munju za vreme oluje koja je praćena zvukom, mogli bismo sumirati naša iskustva sa frazom (jednostavni verbalni model) “zvuk prati munju”. Pretpostavimo sada da smo se potom upitali: “Ali zašto zvuk uvek prati munju?” Ako izmišljamo (prepustamo mašti), jednostavno ćemo zaključiti: “Grmljavina je zvuk Tora koji udara bičem kada god je zaslepljen munjom”. Naravno, onda moramo objasniti ko je Tor, zašto jednostavno ne pokrije oči za vreme oluje, i zašto se nikada ne pojavljuje. Ali ako se bavimo naukom, prva stvar koju ćemo učiniti jeste proširenje skupa iskustava posmatranjem fenomena (iskustava), između prizora munje i zvuka groma. Postavimo tako nekoliko gromobrana, magnetofon i sačekajmo oluju.

   Kada su podaci sakupljeni, primećujemo da se dešava jedna lančana reakcija: električni poremećaj, blistava svetlost, visoka temperatura, nizak pritisak blizu električnog poremećaja, visok pritisak emitovan iz regiona niskog pritiska, snažan prasak. Spajamo ove činjenice zajedno i kažemo: “Električni poremećaj kroz vazduh vodi do blistave svetlosti i vrelog jezgra vazduha oko poremećaja. Ovaj vreo vazduh se širi (nizak pritisak), nasuprot okolnom (visok pritisak). Kada visok pritisak pogodi naše uho, čujemo glasan zvuk.” Primećujemo da se ni u jednom trenutku nismo požalili na entitete ili procese izvan našeg iskustva. Ali proširujući našu kolekciju iskustava, u mogućnosti smo da ostvarimo detaljniji model, zašto zvuk prati svetlost.
   Naravno, možemo ići u nedogled sa pitanjima. Zašto postoji električni poremećaj? Zašto se vreo vazduh širi? Zašto uopšte postoji atmosfera? Zašto Zemlja postoji? I tako dalje. Na kraju, uvek ćemo završiti setom korelirajućih iskustava. Šta više, rezultujuće objašnjenje ovih korelacija je samo, ono što nazivamo naučni model (fizika na primer). Ako proučavamo reduktivni fenomen kao što su munja i grom, onda bismo mogli sakupiti (skoro), “kompletan set” predvidivih parova koji se uzimaju u obzir za (gotovo) svako “zašto” pitanje u lancu objašnjenja. Neka od krajnjih pitanja mogu biti: “Zašto postoje električna pražnjenja? Zašto su tu elektroni? Zašto je prisutna materija? Zašto se dogodio Veliki Prasak? Zašto ništa jednostavno ne postane sve? I onda se naposletku zakočimo, zato što je korelacija {Ništa, Sve} par koji nema smisla sa naučne tačke gledišta i ne može biti dalje redukovana.
   Ovo je samo veoma dugačak način da se kaže veoma prosto: da set iskustava dolazi do predvidivih parova zato što je to način na koji svet jeste. Ako ovo ne bi bio slučaj, mi ne bismo imali ovu diskusiju. Možemo reći, nauka nikada ne odgovara na krajnje pitanje “zašto”. Zašto je iskustvo “crvenog” pre nego “plavo”? Zašto svemir ima tri dimenzije umesto dvadeset? Zašto se Univerzum širi ni iz čega? Zašto bilo šta uopšte postoji? Najbolje sto nauka može učiniti, jeste da modelira predvidive parove kod kojih možemo, u iskustvu, koristiti jednu da bismo predvideli drugu. Ako želite da znate prirodu vaših iskustava “direktnije”, onda bi trebali da studirate vaše iskustvo samo po sebi, pre negoli modele njihove korelacije. Proces studiranja vaših iskustava se naziva direktno meditacija.

---Izbegavanje solipsizma

   *Solipsizam je kovanica načinjena od latinskih reci solus ipse (ja sâm) kao oznaka za stanovište, prema kojem je individualno ja celokupna realnost, jer se sve što se zna o svetu i o drugom ja svodi na osete, opažaje i predstave. Ovo stanovište niko nije ozbiljno zastupao; ona je apsurdna posledica shvatanja da je neposredno, individualno iskustvo jedini izvor pouzdanih znanja o svetu*
      Prema : Encikopledija PROSVETA, izdanje 1982.

   Postulati koji su izvedeni, nagoveštavaju da je Univerzum jedino što doživljavamo. Ne vodi li ovo solipsizmu?
   Filozofi su generalno skeptični u vezi bilo čega što iznedri solipsizam, a čija je definicija da je jedina stvarnost čovek sam i njegovo iskustvo. Lako je karikaturizovati ovu poziciju na takav način, da solipsizam deluje blago isključen iz realnosti. Verovati da je Univerzum kreacija individualne misli je takav primer i sugerira zabludu. Ali ove psihološke mikrostrukture solipsizma jesu u osnovi kreacije filozofa u potrazi za lakom metom.
   Na površini, moja hipoteza liči na solipsizam. Ali opet, solipsizam, je, jednom kada je oguljen od svojih pogrešnih psiholoških nemogućnosti, blizu očevidan, što bi svega nekoliko opovrglo. Na primer, sa tačke gledišta treće osobe, jasno je da sve što osoba zna dolazi jasno iz njenog uma. U strogom smislu, niko do sada nije imao kontakta sa svetom izvan mozga. Sve što znamo jeste produkt naših neuronskih aktivnosti. Pa ipak, niko ne bi opovrgao da krajnji razlog ove neuronske aktivnosti uključuje događaje van mozga. Iako je tačno da je realnost osobe ograničena funkcijama mozga, nije logično zaključiti da moždane funkcije kreiraju svet koji vide.
   Slično, moja hipoteza zaključuje da ne postoji realnost sem iskustva. Ali ovo ne uključuje da vi ili ja kreiramo Univerzum iskustva. U svakom datom momentu, naše iskustvo je beskonačno malo u poređenju sa ogromnim iskustvom svih mogućih iskustava. Imamo veoma malo kontrole oko toga šta dolazi novo iz iskustva. Dok smo zagnjureni u svetu iskustava, mi ih jednostavno ne izmišljamo. Bilo bi to kao kada bi rep slona, bio u mogućnosti da vidi samo slona na kojem je kao deo njegovog tela, i da zaključi da je on upravo ono što je stvorilo i kontroliše zver koja se klati pred njime.
   Na kraju, moramo veoma pažljivo razlučiti između iskustva i znanja. Dok se svako od nas čini osoben samo svom sopstvenom iskustvu, znanje može biti podeljeno sa drugima. Ono što tražimo u ovom smislu jeste podeljeni model sveta. I ovaj podeljeni model je upravo ono što može biti korišćeno da pokaže bilo kakvu solipsističku zabludu u psihološkom smislu. Na primer, osoba koja nikada nije iskusila sneg može tvrditi: ”sneg ne postoji.” Da bismo je ubedili u suprotno, možemo napomenuti sve osobine snega, onako kako on postoji u knjigama i na Internetu. Sledeće, možemo dovesti neke od svojih prijatelja da posvedoče o njihovom iskustvu sa snegom. Ali to još uvek nije dovoljno; mogli bismo povesti tu osobu u planinu u februaru i zatrpati je grudvama snega. Znanje da je sneg hladan nije isto što i osetiti/iskusiti to. I koliko možemo reći, nema načina da druga osoba ima iskustva neke druge osobe. Tako, na kraju, ako bismo zaista želeli da saznamo nešto o svetu, morali bismo da iskusimo taj svet. Svo znanje sveta o čokoladi neće imati tako dobar ukus kao prava stvar.

---Kako da objasnimo sposobnost dogovaranja dve ili više individua oko identifikacije objekta bez aluzija na svet izvan iskustva?

   Pretpostavimo da smo se Vi i ja upoznali prvi put. Čak ne govorimo ni isti jezik. Pretpostavimo da ja imam iskustvo B kojem namenjujem verbalni znak ‘plavo’. U isto vreme, pretpostavimo da Vi imate iskustvo ‘b’, i da moji verbalni iskazi generišu u vašem iskustvu ‘crveno’. Onda je za mene, B ~ plavo, a za vas, b ~ crveno. Ako nešto kasnije, ja izgovorim ‘plavo’, vi ćete iskusiti ‘crveno’. Ako u to vreme, vi takođe doživljavate b, onda je vašom korelacijom, b ~ crveno, i vi ćete se složiti sa mojim iskazom. Ako ne doživljavate b, onda se nećete složiti.
   Tako, korišćenjem verbalnog obeležja, kada ja imam iksustvo B, mogu indukovati kod vas jednako obeležje iskustva b. Koliko znamo, ne postoji način da bilo ko od nas uporedi naša iskustva, B, i b. Jedino kroz jezičko međuiskustvo, možemo se složiti oko korelacija naših drugih iskustava. Naravno, “jezik” ovde znači svaki metod kojim možemo signalizirati jedan drugome. Trebalo bi pokušati razumeti dva čoveka koji govore nepoznatim jezicima kako bi cenili samovoljnost dodeljene oznake iskustvu. Pa ipak, jednom kada su oznake određene, dve individue mogu (generalno), izraziti smisao njihovih odvojenih iskustava jednog prema drugome.

Još od vremena kada ju je Džoan Kepler otkrio 1604. godine, za ljude je kontinuelizacija zagonetka vizuelnih sistema. Kako se kasnije ispostavilo, kada optičko sočivo oka fokusira sliku objekta na retini u zadnjem delu oka, taj oblik je invertovan u relaciji ka orijentaciji objekta i levo-desno obratno. Zašto onda ne primećujemo svet naopačke, kao u ogledalu? Ruža je ruža, kako god bila orijentisana.

   Zagonetka dolazi iz fundamentalnog pogrešnog shvatanja u vezi percepcije koja nastavlja da nas zbunjuje sve do današnjih dana. Široko rasprostranjeno misljenje o opažanju objekta jeste da mozak “prikazuje” svet oko sebe. Uzimajući doslovce, reč “prikazuje” nagoveštava ponovno predstavljanje, poput prikazivanja “slide show-a” na ekranu. Potrebno za naglasiti, ovakva ideja sugerira neku vrstu izvršioca unutar glave koji onda pregleda slike. Mnogi istraživači shvataju da svaka teorija koja vodi ovakvom vidu “glave u glavi” samo vraća problem natrag i shodno tome, rezultuje u infinitivnom povratku bez ikakvog objašnjenja.
   Moja tačka gledišta nam dozvoljava da izbegnemo ovu zamku razumevajući pre svega iskustvo objekta kao grupu kovarijantnih transformacionih osećaja. Sa tačke gledišta prve osobe, ne postoji nešto slično retinalnoj slici od koje bismo mogli početi. Niko nikada nije video sopstvenu retinalnu sliku. (Pokušajte!) Shodno tome, potpuno je irelevantno kakva njena orijentacija može biti, relativno objektu koji je proizvodi. U stvari, retinalna slika je prvi korak u dugoj seriji neuralnih aktivnosti koje teku kroz optički nerv, talamus i vizuelni kortex. U isto vreme, motorni ulazni signali mišića koji kontrolišu očnu jabučicu, glavu i telo, konstantno stvaraju aktivnost u drugom delu mozga, kao što je motorni i parietalni kortex. Tokom susreta sa objektom, svi ovi sistemi prolaze kroz seriju aktivnih obrazaca, zavisno od relativnog kretanja između objekta i posmatrača. Kako je detaljnije opisano ranije, rezultat je serija kovarijantnih promena koje definišu šta mi smatramo objektom. To je čitavo klupko osećaja, zajedno sa transformacijama između njih, koje korespondiraju sa objektom – ne neku među-oznaku neuronske aktivnosti na tački duž optičkog nervnog puta. Bilo bi to kao gledanje u procesor računara, posmatrajući trenutni skup jedinica i nula, koji se trenutno procesuje, i pokušati razumeti kompjuterski program koji radi, u to isto vreme.
  Ukratko, objekti nisu “slike u glavi”.
  Umesto toga, oni su koreagujuće grupe iskustava.


Van mreže beket

  • **
  • Poruke: 1.628
  • Lokacija: (Novi) Beograd
Odg: Kako objasniti stvarnost?
« Odgovor #1 poslato: 29. Maj 2010. u 21:56 »
"cogito ergo sum"