Korisničko ime: Lozinka:

Dobrodošli na SerbianMeteo Forum


Prisutni ste kao gost. Da biste imali pristup kompletnom sadržaju foruma, diskusijama, koristili pogodnosti slanja privatnih poruke itd, potrebno je da se registrujete KLIKOM OVDE. Posle procesa registracije, putem e-maila koji ste uneli, dobićete link za aktivaciju naloga. Neophodno je uneti validan e-mail. U suprotnom nećemo biti u mogućnosti da vam pošaljemo aktivacioni link.
Ukoliko imate problem u vezi sa registrovanjem ili neki drugi tehnički problem, kontaktirajte nas na office[at]serbianmeteo.com

Autor Tema: Teorija svega  (Pročitano 24505 puta)

Van mreže Nele

  • **
  • Poruke: 1.011
  • Starost: 46
Teorija svega
« poslato: 29. Jul 2008. u 00:24 »
   Povremeno nam se desi, u retkim trenucima, da naiđemo na istinu u predmetu proučavanja koji smo sebi zadali nekada, u prošlosti, za rešavanje. Njegovim rešavanjem, dolazimo do kompleksnijih pitanja, koja deluju potpuno nerešivo, ako se uporede sa prethodnim. Onda, dolazimo do još snažnije zamršenosti, pa još snažnije... do u nedogled, čini se.
   Pitanje koje sam sebi postavio nakon bavljenja problematikom koju ću ovde opisati, bilo je: postoji li nešto više? Jer svi putevi naizgled, završavaju se upravo u našem umu.

---Kada objašnjavamo vezu između iskustva i mozga, suočavamo se sa klasičnim problemom kokoške i jajeta: Šta nastaje prvo, iskustvo ili mozak?---

   Kada pročavamo moždanu aktivnost i njegove relacije sa iskustvom, postoji tendencija ka naduvavanju despotskog balona oko glave i tvrdnje: sve unutar lobanje zvaćemo “internim”, a sve van lobanje zvacemo “externim”. Mnogi od nas bi se složili sa ovom tvrdnjom, naposletku, mozgovi su prilično skriveni unutar glave, nasuprot, na primer, ruku ili lica. I kao i druge interne organe, mi ne možemo videti naš mozak, čuti ga, dotaći, omirisati. Tako, kada smo suočeni sa problemom, na primer, kako mozak čuje spev ptica, kažemo: izvor zvuka je u “spoljnjem svetu” i tamo pronalazimo obrasce vibratornih vazdušnih molekula. Ali mozak radi u “internom svetu”, a tu nalazimo samo neuronsku aktivnost. Pa gde je u stvari zvuk? Je li on u spoljnjem ili unutrašnjem svetu? I ako je u unutrašnjem svetu, kako aktivnost neurona može biti zvuk? Ovo je upravo mesto gde se u polemiku uvlači problem duh-telo.



   Dok ova podela sveta u ono što je spolja, nasuprot onome što je unutar glave ima smisla sa čisto inženjerske tačke gledišta, mozak je samo jedan od objekata u svetu, kao što su to ljudi ili ptice ili molekuli vazduha. Kada prestanemo da razmišljamo o tome, niko se ne bi bunio oko ovoga, ali nas navike o polemisanju često vode potpunom dualizmu.
   Koren ove konfuzije raste iz naše smene napred-nazad između perspektive gledanja na stvar prve osobe, i perspektive treće osobe. Na primer, ako slušamo spev ptica koje pevaju na grani ispred nas, neuropsiholozi bi mogli reći da sam spev ne postoji po sebi nigde u “spoljnjem” svetu, samo u našem mozgu (“Interni svet”). Ono što postoji u spoljnjem svetu jesu paterni vibratornih molekula koji dolaze od ptice. Ove vibracije se onda sudaraju sa našim membranama u uhu, koje stimulišu auditorni nerv, i istovremeno delove mozga zadužene za zvuk. Iz ovog razloga, rečeno je da naš mozak konstruiše iskustvo zvuka iz grubih podataka vibratornog vazduha. Naravno, psiholozi nemaju baš pristupa našem iskustvu, tako da je najbolje što umeju da kažu, to da naš mozak konstruiše neuronsku reprezentaciju ptice koja peva na grani. Ovo je perspektiva treće osobe – neuropsiholog je treće lice koje posmatra interakciju između dve druge individue, nas, ili bolje rečeno našeg mozga i ptice.



Uobičajen MRI snimak

   Perspektiva prve osobe je jednostavno ono što doživljavamo. Iz ove perspektive, iskustvo/doživljaj speva ptice, jeste zaista tamo i dolazi od ptice koja sedi na grani – ne negde u našem mozgu. U stvari, mi nemamo osećaja naše moždane aktivnosti, ni na koji način. Zaista, ako bismo bili odgojeni od strane vukova pre negoli ljudi, najverovatnije ne bismo uopšte znali da imamo mozak unutar glave. Ali bi i dalje imali iskustvo speva ptice, tamo negde na grani. Bez obzira koliko mnogo fizike ili neurobiologije neko svede na nas, s naše tačke gledišta, ptica je doživljena na grani, a ne u našem umu.
   Spojimo sada ove dve perspektive koristeći jednostavan misleći experiment. I evo nas, sedimo u bašti, i doživljavamo spev ptice koja sedi na grani. Da bismo bolje razumeli relaciju između zvuka ptice i aktivnosti našeg mozga, spajamo funkcionalnu MRI mašinu na našu glavu. Ova mašina ima veliku paletu boja koja nam pokazuje u lepim detaljima aktivnost određenih delova našeg mozga. Na ovaj način, izneli smo naš mozak van lobanje, bez da smo morali izvršiti operaciju. Kao rezultat, naš mozak se može sad videti onakav kakav jeste: još jedan objekat našeg iskustva, kao što je to i ptica.
   Kako ptica peva, MRI uređaj otkriva raznolike delove našeg auditornog kortexa, koji se osvetljavaju u određenoj boji, zajedno sa regionima spajanja i našeg vizuelnog kortexa, kao i delova zaduženih za jezik na desnoj hemisferi (što zavisi da li smo desnoruki ili ne). Ovde je važnija aktivnost u našem prednjem delu mozga koji refelektuje činjenicu da uživamo u zvuku!



   Imamo sada oba – perspektive situacije i prve i treće osobe. Imamo iskustvo ptice koja peva, i sve ostale podatke koji su nam potrebni kako bismo razumeli kako mozak gradi doživljaj od obrazaca vibrirajućeg vazduha koji pogađa naše uho. Imamo li? MRI displej nam se javlja kao vizuelno iskustvo koje je veoma jasno koreagujuće sa auditornim doživljajem ptice koja peva. U stvari, korelacija je iste prirode, kao što možemo primetiti ako pobliže pogledamo pokret ptičijeg kljuna u trenucima dok generiše zvuk. U oba slučaja vidimo korelaciju između doživljaja zvuka i vizuelnog doživljaja. I to je sve. Jedino korelacije između iskustveno – matematičkih struktura nam dozvoljavaju da odvojimo jedno iskustvo od drugog. Nema ontološke razlike između “unutrašnjeg” i “spoljnjeg” sveta. Nema potrebe da zamišljamo kako “fizički” mozak i okolina podstiču naš “mentalni” doživljaj.
   Kako ja vidim, iskustva nema. Kao objekat u svetu, mozak je kolekcija uzajamnih doživljaja – iskustva koja imamo kada studiramo organ unutar ljudske glave. Ovaj skup iskustava koja zovemo mozgom može biti povezan i sa drugim iskustvima koja imamo kao što je spev ptica, boja neba, osećaj hladnoće, toplote, gladi ili zeđi, itd. U svemu ovome, možemo videti da iskustvo nije delo mozga; nego, upravo da je mozak struktura našeg iskustva.