Nisam siguran kada je počelo u mene interesovanje za ovu napravu. Verovatno još u danima kada sam zavoleo sve što leti. Bilo je to rano, iako se može činiti da u takvom periodu, nekog ranog sna, ne može da se izrodi u detinjoj glavi apsolutno ništa konstruktivno, a da ne govorimo o tome da bi moglo biti ostvarivo. Čak i tada, u svojim dnevnim i noćnim nadanjima, ja sam znao pouzdano, da je san o otkrivenom većinom uvek samo san... nedostižan. Ali duboko u sebi, osećao sam da je moguć... svaki, bez razlike.
Dolazila su proleća, pšenična polja kao blistava, tanka, razlivena zelenkasta svetlost... a na ranim grančicama breskve ili šljive ranke, nejasno ljubičast oreol... slutnja budućih pupova i dalekih, neizvesnih plodova.
Doba stvaranja. Doba kada počinju prve oluje koje pogone maštu i gde i svaki i najmanji napor u čoveku čini vredan sopstvene pažnje i energije usmerene mu.
A onda je počeo doba kada sam krenuo u gradnju prvih modela aviona. Jedan od njih, napravio sam od stare dedine drvene kutije za cigarete... onako pažljivo planirajući kako da je uzmem, a da se to ne primeti. Nikada ne mogu zaboraviti trenutke kada sam jedva dočekavši da se broj cigareta u kutiji smanji, zamenio tu staru, drvenu kutiju nekom novom, koju sam pronašao u okolini (na oduševljenje svih ostalih, kojima se moja ideja činila dobronamerna). Niko nije shvatao da se upravo u staroj kutiji krije čudo.
Tada sam shvatio svu prednost misli i predmetu o iluziji, koja mi je govorila kako je naročit morao biti taj trenutak zamene stare kutije za novu. Naizgled, sve se činilo normalno, ali ja sam u tim trenucima upravo izgleda, učinio najveću nesreću i slagao kako sam želeo dobro i kako sam dobro i učinio. Sa druge strane, znao sam, da je na neki način, ta laž opravdana, ma koliko gnusna bila i podmukla. Jer ta stara kutija je bila daleko važnija od sveg modernizma tog doba, jer je mogla omogućiti nešto magično, začuđujuće, neviđeno i neopipljivo rukama do tada. Moglo je omogućiti da se moj let u mašti poveže sa onim što će tu maštu produžiti, dati joj novi život, i predmet laži, bio je tada potpuno izgubljen, grozničavom idejom da se pažljivo planira, sagradi i leti sa tom starom kutijom.
Tako shvatih prvi put koliko se retke, sasvim retke stvari mogu učiniti većini nas potpuno bezvrednim, slično kao što je to i u životima ljudi koji stvaraju onaj prenagonski impuls pri susretu jedni sa drugima. Sve je to bilo došlo odjednom u meni i činilo se nekako previše. Bilo je predmet odmahivanja glavom i ja sam znao da je sve to što osećam vredno da se ostavi daljem razmišljanju ali negde daleko, za budućnost. Ne ovde, ne sada, kada je trebalo nešto i učiniti.
Rastavio sam kutiju i isecao iz nje drvene komade koji su bili delovi zamišljene jedrilice, koju čak i da sam želeo, ne bih mogao skicirati, a ne bih to mogao učiniti ni sada.
Detalji su, iako bez plana, bili izrađeni precino koliko se to moglo, a oduševljavalo je to što je bio korišćen sasvim prost alat. Nakon lepljenja i pojačavanja konstrukcije, presvlačio bih ga folijom, ili najlonom i model je bio završen. Naravno, nedostajalo je nešto malo prave majstorije, koja je značila podešavanje balansa, kao kod svakog velikog stručnjaka i graditelja aviona. Ali ja nisam bio veliki graditelj. I nisam želeo veliki avion. Sve što je meni trebalo, jeste ostvarenje svih priča Leonarda, svih pesama o letenu Ikara, svih misli koje su nicale i najmanjim pronađenim pojmom o avionu u literaturi, toliko šturoj, da je sve ostalo moralo biti zamišljeno, postavljeno u proporcije u glavi i izrađeno u mislima i pre postavljanja u pogon veštike ruku.
Tako su prvi letovi modela bacanog iz ruke bili oduševljavajući. Moji vršnjaci su bili oduševljeni letom, a daleko manje izgledom aviona. Naravno, ja se nisam umeo pravdati, ali se sećam da sam govorio "sačekajte sad, da vidite kako leti... kako je sjajan u vazduhu!!" To je bilo ono što je važilo, ali čini se da iz nekog razloga to nije bilo isto i kod drugih. Njih let nije oduševljavao... ni majstorija održavanja tog teškog predmeta prepunog malih ekserčića u vazduhu. Bio sam razočaran, pa su se dalji probni letovi odnosili na usamljeno odlaženje na obližnje proplanke i uživanje u letovima... shvatao sam već tada, da neke stvari ostaju same... da ja nisam bio lično sam, koliko je to bio i moj avion zajedno sa mnom. Skoro poražavajuće, da nije bilo toliko lepog uspeha u njegovom letu. A leteo je sve bolje i bolje, kako sam ga podešavao.
Po bilo kakvom vremenu, ja bih odlazio na brdo i bacao svoj avion u ponor. On bi se dvoumio nekoliko trenutaka, ali bi odmah zatim hvatao brzinu i odlazio daleko od mene, mešajući se sa komešanjem ptica, od kojih sam ga razlikovao samo po tome što je leteo mirnije i nekako neprimetno od njih... kao da nije bio deo istog neba.
Zimi bih gledao u sitne osušene travke, razmišljajući o aerodinamici i učeći meteorologiju. Bilo je to divno doba. Bilo je pravo zadovoljstvo prvi put, biti sam. Jer svako ko bi prošao tuda, morao je biti sačekan da ode, da ne remeti moj svet i svet mog leta u kojem mi se činilo da se i sam odvajam od zemlje.
Gledao bih osušenu travu, kao teme sedog starca, zimi, po blatu i razmišljao kako ću po njega i kako ću ga razlikovati jednom, kada dođe do zemlje, od silnog sivila. Tako sam morao pažljivo pratiti njegov let.
Koliko li je samo puta leteo pod delovanjem termičkih strujanja, a odlazio u sasvim nepristupačne delove brda, gde sam već napravio sopstvene tragove od čestih odlazaka i spuštanja niz jako neprijatne padine, žbunja i travu, kako bih ga pronašao. Nisam imao osećaj koji danas ljudi imaju o travi i insektima... nekako sve to nije postojalo, bar ne u meri u kojoj postoji sada.
Znao sam u tom periodu, da mi život više nikada neće biti isti, da ne može biti sada, ni u bilo kom životu van ovog postojanja.
A zatim je došao još veći izazov: gradnja bumeranga! Ovo je bilo toliko veliko, da isprva nisam smeo o tome govoriti nikome. Bio sam siguran u svjo uspeh. I ne znam kakav bih način mogao iskoristiti da opišem svoje oduševljenje tom napravom. Znam samo, da je intrigantna kakva jeste, bila dovoljan izazov za mene, a svakako, bila je toliko slična svemu što leti, tako jednostavna i bez ikakvog pogona... odisala jednostavnošću. Bojažljivo zapitkivajući o misterioznom, dobijao sam okretanje priča na drugu stranu ili kao neprimećen upit smrknutim pogledima o tome: kako on uopšte radi i kako bih mogao steći bilo kakva iskustva o njegovoj gadni? A bilo je veoma važno napraviti ga. Mučiti se i graditi, saznavati kroz iskustvo, boriti se i grčiti u pokušajima, jer bih samo tako mogao saznati najviše. Ali odgovora nije bilo. Shvatio sam da ja možda, svojom željom, o njemu znam najviše i da ljudi izbegavaju odgovor jer ustvari ne znaju ništa o tome. Začudilo me je što me je većina ubeđivala kako je u pitanju legendarni objekat, koji uopšte i ne radi, već je oduvek ostao predmet filozofiranja i umovanja, granica mašte u poemama i simbol... ništa više do simbol. Ali ovo nije bilo moguće, nije nikako moglo biti moguće! Neprihvatljivo!
Sećam se jedine informacije koju sam tada imao pred sobom o bumerangu. A to je slika iz opšte enciklopedije. U njoj je stajala slika aboridžina koji nekako pognute glave u stranu, kao kada se nešto izdalje analizira, obrađuje dugačak bumerang. Ispod je postojao opis, koji je bio svega jedan pasus, toliko očajno malo, a opet toliko pobudljivo.
I ja sam čitao to malo slova, koja su čini mi se bledela preda mnom iz dana u dan. Ostavljao knjigu otvorenu pored sebe i osećao kako kao da saznajem sve više, prostim razmišjanjem o tom upitu koji sam sebi postavio.
Zapamtio sam svaku liniju slike... svaku krivu. I odlučio da je vreme da počnem. Sagradio sam jedan, radeći na njemu danima, jer je materijal od kojeg sam ga pravio bio jako tvrd hrast... stare colarice debljine 5cm, koje bih isecao ručno po konturama, a zatim usecao uzduž testerom za voće, kako bih dobio željenu debljinu. Turpije za drvo nisam imao, ali sam radio sa čime sam mogao.... posle grubih obrada, završavao bih sve komadom stakla. Danima sam smišljao kako da razbijem najmanji prozor u kući i tako doprinesem najmanjom štetom.
Najbolji komad stakla sam umotavao u krpe i strugao drvo... sečivo koje sam imao, bilo je neverovatno oštro. Toliko, da se povremeno usecalo u krpu i tek kada bih osetio toplotu sopstvene krvi, podizao bih ruku i umotavao još više i nju i staklo kojim sam toliko grčevito dolazio do željenog oblika.
Bio je nešto najsavršenije što sam video... kao izliven. Odušvljenje je prevladalo, pa sam otišao odmah da ga probao. Radio je, ali samo pola zaokreta, tako što je naglo penjao nebu pod oblake, a zatim završavao daleko ispred mene. Oblivao me je znoj svaki put kada bih ponovo pokušao. Taj dan nije bio uspešan, ali je bilo potrebno odmoriti i razmisliti o svemu ponovo... kroz noć. Začudio sam se koliko vreme ostavlja mogućnosti. Svakoga dana, ta naprava je postajala sve kompleksnija i kompleksnija... sadržala je deliće za koje nisam ni sanjao da mogu postojati i na kojima sam radio i čak proračunavao otpor aeroprofila. Upotrebio sam svo prethodno znanje iz gradnje aviona, ali on je jednostavno poražavajuće padao ispred mene, toliko daleko, da sam često morao dugo da ga tražim.
Noću sam masirao ruku, koja je jako bolela od celodnevnog bacanja teškog komada drveta.
Ovo se svakako pročulo, pa sam već postao poznat po tome što sam upropastio dva kubna metra savršeno dobre hrastovine. Poraz... nesumnjiv, očigledan, pred kojim bi trebalo pokleknuti... zapitati se, da li zaista bumerang radi kao što bi trebalo i kao što legende kaži i da li uopšte sve u životu biva nagrađeno radom i zalaganjem, za delom nemoguće stvari... da li je potrebno čekati u prikrajku vreme, koje će učiniti samo po sebi i svojoj prirodi da se predmet koji je toliko voljen, proširi u umu i dođe jednoga dana kao savršen plan koji će biti nepogrešiv?
Ko zna. Neko vreme, prestao sam sa radom, ali me ideja bumeranga nije napušala. Niko više nije shvatao zašto sam toliko uporan, a često je i meni odgovor na to bežao ispred očiju... postajalo je nevažno... izgubila se neko vreme ljubav koja je incirala pokret. Uvideo sam da sve propada i da je ovo nesiguran put ka samom dnu, tog jednog poraza, kojem su svi svedoci.
Nakon nekog vremena, prevrćući po glavi, uviđao sam jednu grešku za drugom i ispravljao ih, ali sve se završavalo isto. Doveo sam konstrukciju do takvog savršenstva, da nije moglo bolje. Znao sam da sve o čemu razmišljam, mora biti provereno u praksi, jer je izgleda problem toliki, da redukovanjem kompleksnog mišljenja na sasvim racionalno, unosi malo poboljšanja. Model se morao testirati. A to je zahtevalo vreme. Vreme koje ja nisam imao. Jer sam bio u takmičenju i sa samim sobom i sa svima u okolini. Uskoro, i drugi su na to zaboravili.
A onda, javila mi se nakon nekog vremena misao o poslednjoj opciji o kojoj nisam razmišljao: načinu bacanja. Te večeri, nisam mogao zaspati. Crtao sam žurno i prenosio na papir skice koje ću sutra izvršiti. Gradnja je bila grozničavija nego ikada.
Ovaj put, usledio je potpuni uspeh. I ja sam to nekako znao. Kao da je postojao neki miris u vazduhu po kojem sam znao da je došao dan ostvarenja mog dečačkog sna... izrade predmeta, koji je bio nešto najjednostavnije što sam ikada video, a toliko savršeno... nečeg o čemu niko nije znao apsolutno ništa i što je zavređivalo pažnju samo mene i jedino mene. Kao da sam postao jedno sa drvetom. Počeo potpuno drugačije gledati na prirodu oko sebe. Osećao sve buđenjem.
Taj miris se i kasnije pojavljivao. Nisam mu nikada nalazio odgovora, ali sam ga zavoleo i kasnije, kada sam naučio mnogo više od onoga u knjigama, shvatio sam da kao da postoji izvesna hemija koja se meša između našeg tela i okoline. Kao da telo kontemplira neku dozu nevidljivog zračenja, kao da u tim trenucima čovek pije sa samog izvora saznanja i da se to dešava samo na hemijskom nivou, kao što sve u čoveku funkcioniše, a da je taj miris, samo odraz sudbine.
Moj dalji rad je bio potpuni uspeh. Neću nikada zaboraviti to prvo bacanje, gde sam stajao u sred žita, ne osećajući vrućinu leta od sve vrućine koju sam osećao u sebi. Bumerang je napokon počeo slediti svoju pravu putanju. Pratio sam ga netremice i sačekivao. Nije mogao napraviti pun krug, ali sam znao da je ovo nevolja težine, pa sam tako požurio da ispravim grešku.
Nakon toga, zaokreti su postajali sve bolji i bolji, sve savršeniji. Počeo sam osećati kako radi, duh rotacije i oscilovanje koje je činilo savršen zaokret... okretao bih se i ne pomerajući se s mesta, propuštao da mi prođe iznad glave i padne nedaleko od mene.
Taj prvi dan, nakon što je sve u potpunosti uspelo, ja sam toliko snažno potrčao da se pohvalim roditeljima, da sam pao upadajući u oranicu koja je u blizini bila prekrivena visokom travom. Onda sam odjednom zastao i pomislio zaustavljajući se, kako nemam kome trčati što se ovog problema tiče. Kako se niko njemu neće oduševiti kao ja... dostiže me neka velika tuga, pod kojom sam samo stiskao svoj komad drveta do trenutka kada su mi njegove oštre ivice otvorile krv na prstu.
Čitava stvar, ispostavila se kao razočarenje, jer nije bilo nikoga sa kime bi se ona mogla podeliti. Zar je to istina? Zar zaista postoje stvari koje možemo činiti, a da ih drugi uopšte ne razume?
Zadržao sam stoga tu svoju tajnu za sebe. Naravno, otkrilo se i nije moglo biti nepimetno da sam uspeo, ali kako sam i pretpostavljao, nekolicini je bilo sve toliko uzbudljivo da vide jedan let, nakon čega bi se okretali i odlazili. A drugi se ne bi ni osvrnuli.
Ono što sam uradio kako bih jednostavno saznao, uništilo je poštovanje prema problemu tako, da je on postao predmet uklapanja u okolinu.... način da se postane koristan član društva, da se postane deo zajednice. One, koja nepoznato nije prihvatala s razumevanjem i interesom.
Sve to je popuštalo i ja sam ubrzo zaboravio na razočarenja povodom bumeranga i nastavio da se igram. I danas to činim, veoma rado, provodeći dane na proplanku, bacajući bumerange najrazličitijih oblika, prateći let, jačinu i pravac vetra, povremeno nemo komentarišući prolaznicima koji nisu znali ni šta da pitaju, o detaljima istorije bumeranga.
Slušati zvuk bumeranga kroz vazduh, postalo je nešto zaista izuzetno. Više od sporta i jednostavne zabave. Deo ostvarenja dečačkih snova, deo slasti koju pruža stvaralaštvo i prolazak kroz nepoznato.