Nauka se zasniva namoćnoj ali obično neformulisanoj pretpostavci da postoji veza između realnog sveta i sveta teoretskih modela. Za napredak u nauci je presudno verovanje da u stvarnosti postoje izvesne pravilnosti koje je moguće otkriti procesom racionalnog istraživanja. Iako su, očito, mnogi teoretski modeli sveta samo privremeni, i imaju mane, ipak naučnici pretpostavljaju da oni oslikavaju neke apsekte realnosti. Iako su naučne teorije samo pronalasci ljudske misli, ipak se pretpostavlja da sadrže bar neke elemente "spoljnjeg" sveta. Da li?
Da se razumemo, autor ovih redova i sam veruje o postojanje života (u ma kom obliku), van zemlje, ali u ovim redovima ću pojušati da objasnim upravo suprotno-mi smo sami!
Odakle ovo? Otud što ono što ću iznositi ne dolazi iz učenja. Kao i kod vas verovatno, kada razmišljate o mogućnosti života. Niko vas nije učio da je tako, jednostavno je logično.
Već govorih o ovome, pa ću se verovatno ponavljati:
Postulati koji su izvedeni do sada, nagoveštavaju da je Univerzum jedino što doživljavamo. Ne vodi li ovo solipsizmu?
Filozofi su generalno skeptični u vezi bilo čega što iznedri solipsizam, a čija je definicija da je jedina stvarnost čovek sam i njegovo iskustvo. Lako je karikaturizovati ovu poziciju na takav način, da solipsizam deluje blago isključen iz realnosti. Verovati da je Univerzum kreacija individualne misli je takav primer i sugerira zabludu. Ali ove psihološke mikrostrukture solipsizma jesu u osnovi kreacije filozofa u potrazi za lakom metom.
Na površini, moja hipoteza liči na solipsizam. Ali opet, solipsizam, je, jednom kada je oguljen od svojih pogrešnih psiholoških nemogućnosti, blizu očevidan, što bi svega nekoliko opovrglo. Na primer, sa tačke gledišta treće osobe, jasno je da sve što osoba zna dolazi jasno iz njenog uma. U strogom smislu, niko do sada nije imao kontakta sa svetom izvan mozga. Sve što znamo jeste produkt naših neuronskih aktivnosti. Pa ipak, niko ne bi opovrgao da krajnji razlog ove neuronske aktivnosti uključuje događaje van mozga. Iako je tačno da je realnost osobe ograničena funkcijama mozga, nije logično zaključiti da moždane funkcije kreiraju svet koji vide.
Slično, moja hipoteza zaključuje da ne postoji realnost sem iskustva. Ali ovo ne uključuje da vi ili ja kreiramo Univerzum iskustva. U svakom datom momentu, naše iskustvo je beskonačno malo u poređenju sa ogromnim iskustvom svih mogućih iskustava. Imamo veoma malo kontrole oko toga šta dolazi novo iz iskustva. Dok smo zagnjureni u svetu iskustava, mi ih jednostavno ne izmišljamo. Bilo bi to kao kada bi rep slona, bio u mogućnosti da vidi samo slona na kojem je kao deo njegovog tela, i da zaključi da je on upravo ono što je stvorilo i kontroliše zver koja se klati pred njime.
Na kraju, moramo veoma pažljivo razlučiti između iskustva i znanja. Dok se svako od nas čini osoben samo svom sopstvenom iskustvu, znanje može biti podeljeno sa drugima. Ono što tražimo u ovom smislu jeste podeljeni model sveta. I ovaj podeljeni model je upravo ono što može biti korišćeno da pokaže bilo kakvu solipsističku zabludu u psihološkom smislu. Na primer, osoba koja nikada nije iskusila sneg može tvrditi: ”sneg ne postoji.” Da bismo je ubedili u suprotno, možemo napomenuti sve osobine snega, onako kako on postoji u knjigama i na Internetu. Sledeće, možemo dovesti neke od svojih prijatelja da posvedoče o njihovom iskustvu sa snegom. Ali to još uvek nije dovoljno; mogli bismo povesti tu osobu u planinu u februaru i zatrpati je grudvama snega. Znanje da je sneg hladan nije isto što i osetiti/iskusiti to. I koliko možemo reći, nema načina da druga osoba ima iskustva neke druge osobe. Tako, na kraju, ako bismo zaista želeli da saznamo nešto o svetu, morali bismo da iskusimo taj svet. Svo znanje sveta o čokoladi neće imati tako dobar ukus kao prava stvar.
Diskusija o svim ovim pitanjima naime, postaje naročito akutna ako postavimo na sve ovo, na nas i naš kosmos, zakon početnih uslova. Da objasnim (ako se neko već nije uspavao pisanijem, a šta ću...?). Da bih objasnio ovo, moram se vratiti par koraka unazad i objasniti fizički zakon i šta se pod njime podrazumeva. Tu ćemo koristiti našeg Bodu Tajsona (našeg igrača bezbola, izvini Bodo!)
To je na primer, jednostavan zakon da će se izbačena loptica za bezbol kretati po paraboličnoj putanji (ako zanemarimo otpor vazduha i zakrivljenost zemljine površine). Zakon je opšti, ali nije dovoljan da se precizno odredi tačan oblik putanje svake lopte. Iako će svaka putanja biti parabola, to mogu biti niske, zaravnjene parabole, ili visoke, veoma zakrivljene parabole. Zakon određuje vrstu krive, ali njen tačan oblik u svakom posebnom slučaju takođe zavisi i od početnih uslova. Kada je u pitanju loptica za bezbol, početne uslove predstavljaju položaj bacača, ugao i brzina izbačaja.
Zakoni se, po samoj svojoj prirodi, odnose na čitave klase procesai određeni su jednom zauvek. Nasuprot tome, početni uslovi moraju biti određeni dodatnim kriterijumima, u slučaju bezbola, na primer, uzimajući u obzir fiziologiju (u krajnjoj instanci i psihologiju), bacača. U fizici se korišćenje početnih uslova prosuđuje ispitivanjem šire fizičke okoline.
E sad, dolazimo do interesantne stvari vezane za život u kosmosu: Kada se razmatra problem kosmologije, koja je nauka o vaseljeni u celini, onda se ovde javlja jedan fundamentalan problem: tu nema šire okoline koja bi se uzimala u obzir! Prema tome, početni uslovi prisutni u trenutku rađanja kosmosa, u velikom prasku, moraju se smatrati datim. Oni se ne mogu objasniti prethodnim procesima, jer njih nije ni bilo, s obzirom na to da veliki prasak označava početak vremena.
Da skratim već jako dugačko: već neko vreme, bavim se ovim formulacijama, pošto se, prema proračunima koje sam radio, odgovor na vaša pitanja može završiti vrlo brzo i lako i u Nemačkom institut Max Plank su bili oduševljeni idejom prošlog meseca (odsek za radio astronomiju), pošto se velikim radio teleskopima, može čuti eho prošlosti, tj čak i samog početka univerzuma. Ovo možemo čuti svi, čim uključimo TV i nađemo prazan kanal. "Sneg" koji vidimo na ekranu, jeste eho početka kosmosa.
I dalje, ako je sa njime nastao čitav matematički set koji kroji život, onda on mora biti zabeležen u fragmentima tih odjeka. Jer njegovi početni uslovi su već postojali u velikom prasku!
Na taj način, ne samo da ćemo pronaći sami sebe u tim konfiguracijama, već i eventualne druge mogućnosti za život.
Kosmos nam stavlja na raspolaganje mapu. Vrstu telefonskog imenika života u kosmosu. Na nama je samo da nađemo način da je čitamo. I to činimo svakoga dana, samo do sada nismo znali kako.
Izvinite na dugačkom pisanju...